Sve je proslo
Nicega vise nema
Draga moja drugarice
Ostade nam samo prah
S druge pak strane
Sto god da ostane
Tu je da prestane
Tu smo da nestane
Pa nema ni tebe
Nema ni nas
Mozda u mraku tek
Priguseni glas
Tko ce da zna
Sjecam se sifre
Sjeti se i ti :D
ja se volim jako voljeti
i tako dok se skuplja web oliti paučina po ovom našem blogu,
svatko je krenuo svojim životom i mete si put ka cilju
a markan moj je sad ko zna gdje dok sam ja u zagrebu
...
markane, daj se probaj sjetit da imamo ovo zajedničko internetsko djete
koje su nam već odavno trebali oduzet zbog zanemarivanja...
posljednji poziv svim putnicima...
Sjedim na klupi kolodvora i čekam vlak. Magla je i hladno mi je. Nikoga nema osim željezničara koji tu i tamo proviri kroz vrata svog ureda. Izgleda da sam uranila. Posežem ka džepu za kutijom cigara. K vragu, ostala je još samo jedna. Palim ju i uvlačim s užitkom onaj prvi slatki dim. Dok me opija naslanjam se leđima na klupu i zabacujem glavu unazad promatrajući strop pun fleka od muha. Misli mi se gube u daljini, zanemarujem hladnoću. Odjednom me iz sanjarenja trgne zvuk koraka. Pogledala sam prema desno i ugledala mutan obris čovjeka. Zanimalo me tko je to također uranio. Lik se sve više približavao dok se nije pretvorio u jasnu sliku mladića. Bio je poprilično visok, duge smeđe kose zavezane u rep i sakrivene ispod kape. Nosio je crnu jaknu, izlizane traperice i čizme, a na leđima torbu. Dok je koračao ususret primjetila sam težinu njegovih koraka iako je bio vitka stasa. Zastao je ispred voznog reda obješenog na zidu i prstom prešao preko njega odozgo prema dolje te par minuta tako stajao i mrmljao nešto sebi u bradu. Zatim je sjeo na klupu , spustio torbu na pod i zamišljeno buljio ispred sebe. Pošto mi je cigara već bila pri kraju, a i bilo mi je dosadno, odlučila sam prekinuti neugodn tišinu.
«Putuješ?»,upitah.
«Da», odgovorio je kratko.
«Hm, nije baš za čavrljanje», pomislih u sebi, ali pošto sam ja uporna, nastavila sam sa razgovorom.
«Ja sam Tijana, drago mi je. Reci ako te gnjavim. Sorry, ali trebam nešto da mi odvuče misli od hladnoće i nekih stvari.»
«Ja sam Damjan. Ne zamaraš me, ne brini.» Zatim se ustao i sjeo pored mene.
«Vidi ti obrata!», samozadovoljno pomislih.
«A gdje ćeš ti?», upita.
«U Osijek.A ti?»
«Ne znam....bilo gdje, samo da nisam ovdje.»
Rekao je to nekako tužno dok me je gledao. Primjetila sam da ima najljepše zelene oči koje sam ikad vidjela.
«Što mora biti tako loše da se čovjek odluči na putovanje bez cilja?», pomislih.
«Znam, sigurno razmišljaš što mora biti tako loše da se čovjek odluči na takvo putovanje bez cilja, zar ne?»
Čim je to rekao prošla me je jeza. Kao da mi je čitao misli. Možda je i zato sjeo kraj mene i prihvatio razgovor jer sam pomislila na to. Čudno.... Zbunjeno sam ga pogledala i izustila: «Paaaa....ovaj.....da...»
Samo se nasmijao.
«He, cijeli život. Ali dobro, neću te sada rano ujutro zamarati svojim problemima. Uostalom, ipak sam ja neznanac.»
« Ma ne zamaraš me. Ja volim slušati ljude, a i ono mamino pravilo da ne pričam s neznancima i onako odavno pomalo kršim.»
Morala sam nešto reći jer me je tom rečenicom ubo točno u centar za zanimanje. Što da radim kad sam zabadalo i znatiželjna po prirodi !?!
Opet se zamislio i gledao negdje u daljinu, kao da prvo želi sabrati misli. Gledala sam zbunjeno u njega.
Odjednom je izustio :» Ovo mjesto me pritišće.....Okruženje, maloumnost ljudi....guši me sve to. Premalen je ovaj grad. Želim nešto veće...veliko poput....poput praznine....neograničeno veliko....»
«Aha», rekla sam, i to onako sa razumijevanjem ma da nisam imala pojma što on to govori....u jednu ruku.... Početak sam shvatila , ali kraj?! Kakva neograničenost-wtf?!
«Da, otprilike te razumijem. I mene žicvira skučenost ovog grada. Sve uvijek isto-isti ljudi, ista događanja, ista mjesta...Nemam baš neku slobodu izbora...»
«Da, slobodu.»,izustio je kimnuvši potvrdno glavom.
«Osjećati se slobodno, bez grižnje savjesti, bez opterećenja i predrasuda nametnutih od strane ogorčenih ljudi.»Primjetila sam da je pomalo nervozan jer je u ruci vrtio i stalno premetao bijelu kovertu bez markice.
«Što si nervozan?»
«Ma, ništa.», rekao je pomalo rastreseno. «Zamaram se glupostima.»
Zatim se stresao kao da se trgnuo iz sna.
«Nisam se nadao da će moje putovanje započeti u tako ugodnom društvu.» Nasmiješio se a mene je pomalo obuzela nekakva stidljivost. Imao je tajanstveno zgodan osmijeh na licu, ali kroz pukotine njegovih usana primjećivala se nekakva sjeta.
«I, kojim vlakom putuješ?», napokon sam progovorila dok mi je knedla stajala u grlu.
«Onim posljednjim.»
«Molim?!Al' ćeš se ti načekati.» Opet me zbunio svojim odgovorom.
«Ma...ovaj...idem na eci-peci-pec...»
«Ahm.» OK, lik je stvarno super, ali zaista ga ne razumijem.
Nisam više znala što da pričam. Idućih 5 minuta samo smo se tu i tamo pogledali i nasmiješili, a svatko je vrtio svoj film u glavi. Ja o njemu i njegovim rečenicama a on...bog zna o čemu.
Odjednom sam začula sirenu vlaka u daljini. Fak! Zaboravila sam kupiti kartu! Ustala sam se tako žestoko kao da sam sjedila na vatri i potrčala u hol gdje se prodaju karte.
Gdje mi je novčanik!? Prokleta torba! Što sve u njoj nema?! Prije ću izvući krepanu mačku nego ono što tražim! Ah, napokon sam ga napipala.
«Koliko je ono karta do Osijeka?»
«43 kune.», rekao je totalno flegmatičan čovjek za šalterom.
«10, 20, dvije po 5...ajde sad....te kune....1,2, 50 lipa....», kopam po sitnišu i žurim se kao da je to posljednji vlak za Osijek.
U međuvremenu sam čula neprestanu tutnjavu sirene.
«Šta je tom vlakovođi? Je li poludio?! Kao da vozi svatove. Šta toliko siluje tu trubu, za ime božje?!»
Zgrabila sam kartu i istrčala van.
«E, baš mi je bilo ugodno razg...» Pogledala sam prema klupi i zastala, ali Damjana više nije bilo, ostala je samo bijela koverta.
«Što za ime...» Okrenula sam se i pogledala prema pruzi. Njegov mutan lik stajao je tamo u magli. Nije prošla ni sekunda kad sam začula škripanje teških metalnih tračnica i tupi udarac. Ostala sam skamenjena. U tom trenutku su mi kroz misli prošle njegove riječi i sve mi je postalo jasno...»neograničeno veliko».....
To je bio taj posljednji voz....
Sretan ti put Damjane.
predivna
vidio sam te
sinoc
u mraku buke,
rakije i piva
oci su ti sjajile
u tami
dotaknuo sam te
sinoc
kroz gustu maglu
droge u zraku
tvoje su usne
postale melem
bila si za mene predivna
i takvu cu te upamtiti
zauvijek
dosadna večer i....pa,uglavnom to...
et šta se radi kad se ne može spavat a nema se tv-a u sobi.
kupite mi tv pa vas neću zamarat ovakvim ispljuvcima.
može i playstation 3 u kompletu da ne dolazite polupraznih ruku
, možda vas ponudim kavom i kolačićima 
Pričao mi je još davno da mu je dosadno i da život uopće nema smisla.Rekao je da će nešto učiniti.Dok je to govorio vidjela se tama u njegovim očima i osjećao se led, ona hladnoća njegove krvi i duše.Gotovo se dalo nešto naslutiti, ali on je oduvijek bio misteriozan, teško dokučiv. Trebale su mu promijene da razbije monotoniju jer ga je svakodnevnica ubijala. Kao prokleti deja vu, svaki dan mu je bio sličan prethodnome, znao mi se požaliti. Odlučio je uzeti stvari u svoje ruke, ali doslovno.Uzeo je pogrešne stvari i odabrao pogrešan način i put. Svakog dana bivao je sve bljeđi i mršaviji. Ali i s takvim izgledom odisao je nekakvom čarobno-morbidnom ljepotom. Njegove tamne oči na usahlom bijelom licu bile su još izraženije i ljepše nego ikada. Često ih znam sanjati. Snovi su mi bili poput noćne more, ali takve da sam jedva čekala da zaspim iako bih se probudila uplakana i osjećala da mi led prolazi kroz kralježnicu. Njegova kosa kao gavranovo perje-crna, gusta i opijajućeg mirisa, milovala mi je lice i omotavala se oko moga vrata, u trenutku bi me počela zatezati i gušiti. Ponavljale bi se njegove riječi kao jeka:,, Dobro mi je.To je opijum za dušu.Ali zbogom…“
Zašto zbogom?Nakon toga njegov lik bi se počeo raspadati kao truplo na užeglom suncu.Njegove oči pune sjaja u kojima se mjesec tako često volio pogledavati nestale su u mraku očnih šupljina. Taj prizor bi me svaki put probudio. Iako ružan, predivno ružan, taj san je jedina živa uspomena na njega. Kajala sam se što sam dopustila da se to dogodi, što nisam čula vapaj. Mogla sam spriječiti katastrofu , ali nisam. Ni danas mi nije jasno zašto je upravo to učinio.
Sinoć mi je opet došao u snove, ali ovaj put je na kraju rekao da ne žalim za onime što nisam promijenila nego da se okrenem onome što mogu promijeniti i da se protiv njegove sudbine nisam mogla boriti jer tu je bila i njegova volja i odluka a on je od borbe odavno odustao. Zatim je nestao u svijetlu. Probudila sam se smirena. Osjećala sam čudno olakšanje, kao da mi je sa leđa odriješen ogroman kamen. Ustala sam iz kreveta, odjenula se i zaputila do njegovog groba. Slika je bila crno bijela , ali se svejedno vidio onaj stari, strastveni plamen u njegovim očima,taj plamen koji se ugasio zbog trenutka raja i vječnosti pakla.Zgazio ga je vatreni „konj“ u njegovim venama. Kamen koji mi je pao sa duše nakon onog sna bio je njegov nadgrobni spomenik kojeg me je odriješio svojim riječima u snu. Pola sata nakon što sam mu dala rajski opijum sam si je ubrizgao još jednu dozu dok sam ja ležala umrtvljena kraj njegovog boka.Ipak, osjećam kako me još peku rane zadobivene od užeta kojim je kamen bio čvrsto stegnut uz mene. Te me rane podsjećaju sa da se nikada ne vraćam u prošlost, ali i da ju ne zaboravim, i da pamtim vrijeme provedeno s njim. Da ne zaboravim njegovo ime, lice i dušu. Zbogom i hvala ti Kristjane…
mislim stvaaaaaaaaaaaarno....
POSLOVICA
onaj tko radi
boji se gladi
i drhti u očaju
jer bliži se stečaju
od jutra do sutra
iz mraka u dan
noćne su more zamjenile san
od suza umorno grubo je lice
zagađenim zrakom množe se klice
i tumor se širi niz ulice grada
od državne uprave preko poslovnih zgrada
pa do sive ljige kanalizacije
putuje odraz izumiruće nacije
a onaj tko radi
plaši se gladi
i drhti u bijesu
jer živi po stresu
krediti, porezi, hipoteke i računi
rođeni u okove svi mi smo pijuni
onima što figure pomiču s visoka
mi sa dna robovska smo stoka
pognutih glava, rukama koje bi da rade
i djeca nove generacije robuju bez nade
a posla je svakim danom sve manje
nebo je žuto a sunce je blu
Evo, markan i ja smo otišli na godišnji odmor...
Sunce mi je popržilo mozak tako da nema uroda nagodinu-izgleda da ću past razred...
Kako to započne kad završi se sve u tami?
crne suze djeca plaču na kraju svi smo sami
I uvijek neka veća sila od kostiju naših hramove gradi
mi smo samo bijedna masa u još jednoj krvavoj paradi
Gdje ima mesa bit će i krvi
i nikad se ne zna
tko rat započinje prvi
prstom se upire u onog ispred sebe
i svatko za svoj dio bezdušno se grabe...
Da,da, ide to tako, makar nije pisalo u čitankama za prvi razred, ja sam se isto iznenadila kada sam prvi put pogledala dnevnik...jako, jako davnooo...
na tv-u loše vijesti,
u africi nemaju šta za jesti,
Kiša granata i ljudi pogubnih zanata
krvavi haiku današnjice...
e moj narode,sine, brate...
Markane,predajem ti štafetu...
osveta bratu
bombe, mine i bezbozni meci
postali su hrana nevinoj djeci
danas za ubojice kazu heroji
generalska odora krvavo im stoji
yeah
lijep dan
suncano je
osjecam srecu
kaplje niz pore moga bica
danas je bomba pobila nevinu djecu
mislim da cu doruckovati kruh s marmeladom
ako danas umrem i ne mogu poreci otrov odabran za veceras
nocas
disemo u grijehu
a da ih mrzim-mrzim ih,najviše na svijetu!
Laži
Loše vrijeme dolazi za istinu
Nema dokaza za njezinu potvrdu
Prekrivena je dimom bestidnih laži
Laž za dopuštanje nikada ne traži
U oči te ona besramno gleda
Istini proći nikada ne da
Prevrće svijet iz lošeg u gore
Laž je crna kao olujno more
Laži!Upakirane u sjajan papir
Laži!Ismijavaju istinu kao satir
Laži!Dugoga nosa i šiljastih zubi
Laži!U crnome moru istina se gubi
